SREBRENICA 11. juli 1995.-2006.

11.07.2006.

Srebrenica, 9 godina i 364 dana poslije

Sarajevo, 10 juli 2005.

Majkama Srebrenice i Almi Mustafić, koju upoznah u Holandiji.

Ka Srebrenici je krenula kolona ljudi kroz šume - putem spasa...
Bio sam u Sarajevu. Osluškivao. A Sarajevo danas nije bilo tu...
Ako to je pravi grad – Sarajevo danas nije bilo tu –
tu gdje inace jeste...

Ni ja nisam bio tu...


Čas je sunce
Čas
K o da će kiša...

Preko brda sa
Istočne strane

Čujem...

Dolazi zvuk
Od njega bježi sve

Čovjek se ukoči
Odskoči zec
Medvjed sakrije
Jaukne vuk...

Čas je sunce
Čas
K'o da će kiša...

Šume šušte od koraka
Prognanika – povratnika
Pravednih ratnika

Majke bez sina
I životnog sapatnika...

Oprosti Bože
Danas nismo ljudi
Danas smo suze

Ah
Nema mi dragog
A sevdah me obuze

Čas je sunce
Čas
K o da će kiša...

Jecaj moje žene u slapu ezana
«Baš je teško danas biti tu
u ovom snu»
Niz kolonu od suza
koja se sliva Potočarima...
Pogledom traži Muhameda, Emira,
Huseina, Hasana
Aliju, Seidaliju...Nedima Hrbata...
Nije još tu...
Nešto ga zadržava na koridoru smrti

Potok od suza
Valjda je prepriječio put...

Čas je sunce
Čas
K'o da će kiša...

Da li danas nišane
Bijele nišane

Majko naša
Puške šute
a srce puca

Čujem korake
Pravde...
Znam ona će se
jednom
odjednom

Pojaviti
Licem što blista

Niotkud ?

(Poput svih pobijenih i nestalih Srebreničana)

Sve gore će doć'

Obradujem se

Nakratko,
Bol se stiša...

Vidim te majke...
Pa opet zaplačem

Čas je sunce
Čas
K'o da će kiša...

Vidim oblak
od Srebrenice

veliki poput jorgana

I vidim
majčine ruke

koje polahko i nježno
tim jorganom
Zemlju našu prekrivaju

Čas je sunce
Čas
K'o da će kiša...

Gledam ka nebu
I k'o da vidim
Tabute lahke
Da lete na vjetru

Osluškujem...
Čujem fatihu...
Tihu...


Sunce sve jače je
i jače
da i voda jauče
a
opet

k'o da će kiša



- Nihad M. Kreševljaković


Postavljeno u 21:18, 6 komentar(a), print, #

11.07.2006.

Veoma je važno znati i tako učiti djecu, da su oni koji su činili zločine u Bosni, u periodu agresije, bili obične kukavice i ništa više od toga. Njihove žrtve bile su uglavnom nenaoružani civili, žene i djeca. Pogrešno bi bilo učiniti ono što su činile prethodne generacije nakon II svijetskog rata, a koji su kreirali mit o nekim "strašnim četnicima". Ti četnici, ustaše i ostali zločinci - oni su NIŠTA!!!


ZLOČINAC

Žene su vrisnule
Kad su ugledale
Tog
Zlikovca

Ne znajući da njihov strah
Njemu daje snagu
Da bude to
Što čovjek nije...
Da bude
Gori od Ništa...

Kakva glupost
Domaćica vrisne
Ugledavši
poljskog miša...



- Nihad M. Kreševljaković, 2005.

Postavljeno u 17:06, 6 komentar(a), print, #

11.07.2006.

"Politika agresije i etničkog čišćenja koju su implementirale srpske snage u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine sa direktnom pomoći srpskog režima Slobodana Miloševića i njegovih saveznika, a koja je uzrokovala raseljenje više od 2,000,000 stanovnika i procjenjeno 200,000 žrtava, desetine hiljada silovanih ili na drugi način mučenih i zlostavljanih osoba, dok su nevini civili Sarajeva i drugih urbanih naselja bili neprestano izloženi granatiranjem i snajperskim napadima; definisani su kao kriminalni čin genocida po definiciji kako navodi članak 2 Konvencije za prevenciju i kažnjavanje genocida, potpisan u Parizu 9. decembra 1948. godine i stavljen u punopravnu snagu 12. januara 1951. godine."
Iz “Rezolucije SAD broj: 199
Rezolucija Sjedinjenih Američkih Država broj 199, usvojena je apsolutnom većinom 27.juna 2005. godine od strane američkog Predstavničkog doma. Rezolucija je višepartijska mjera kojom se obilježavao 11.juli 1995-2005. odnosno desetogodišnjica genocida u Srebrenici - najgoreg genocidnog zločina u Evropi poslije Drugog svijetskog rata.
Ni ova rezolucija, kao ni mnoštvo dokumenata, snimaka, izvještaja, svjedočenja nisu bili dovoljni da bar najveći broj Srba prizna ono što se u Bosni događalo u periodu agresije. Pitanje je samo kolika je razlika između onih koji neprestano nastoje da izbalansiraju zločin i onih koji ga otvoreno podržavaju. Za mene razlike među njima nema!!! Zapravo razlika je da su za jedne “škorpioni” heroji, a za druge to je tako ali oni znaju kako takve stvari izrečene naglas ne idu u prilog imidžu “nove evropske Srbije”.
Takvim je Čedomir Jovanović izdajnik kada kaže da: 'Srebrenica je bila genocid. U ime građana Srbije počinjeni su ratni zločini. Bez priznanja toga nema budućnosti'.
Važno je da dobrih ljudi ima, koliko-toliko. Kao takvi, oni su na strani branitelja prava na različitosti – oni su na određen način ipak, bar an današnji dan više Bosanci!!! Bosanci u smislu ljudi koji se i dalje bore za pravdu i istinu!!!

11.07.2006.

Srebrenica 2006.

Sarajevo. Danas je 3. juli 2006. Osluškujem....i kao da čujem.
Primiče se lagano, poput oblaka nad gradom, 11. juli 2006. Vrijeme je to - kada jave nam se sjećanja.


Prazna je ulica
Osluškujem dan
Osluškujem noć

U sabah
U podne
U ikindiju
U akšam
U jaciju...

Osluškujem...

Dok sam na sedždi

čujem

vibrira tlo

Bože oprosti mi sve moje grijehe

To crno more

Očisti ga...
Čistom vodom
Kiše milosti Tvoje...

Plavetnilo nad njim razastri

I pomiluj me...

Očisti me od grijeha da

potpuno čist

molitvu ovu kazati mogu

Onu koju ne odbijaš

Bože oprosti

Osluškujem

Dok sam na sedždi

I čujem vibrira tlo

Ponovno kamioni

(Naši avioni

Na relaciji Bosna-Dženet

Ako Bog da)

Nama oprosti

A zločincima

Daruj

Ono što su zaslužili

Ni više ni manje!!!


- Nihad M. Kreševljaković

Postavljeno u 13:48, 7 komentar(a), print, #

11.07.2006.

U presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju generalu Radislavu Krstiću od 19. aprila 2004 piše:
“Oni su ciljali na istrebljenje 40.000 bosanskih muslimana koji su živjeli u Srebrenici, na grupu koja je bila simbol bosanskih muslimana uopće u BiH. Muškim zatvorenicima oduzeli su sve osobne stvari i dokumente, te ih s namjerom i metodično poubijali samo zbog njihovog identiteta. Snage bosanskih Srba su u trenucima kad su se upustile u relaizaciju genocida bile svjesne da će to biti trajna šteta nanesena bosanskim muslimanima. Žalbeno vijeće s potpunim uvjerenjem izjavljuje da pravda odgovorajućim formulacijama osuđuje ogromnu i trajno nanesenu štetu i da pokolj u Srebrenici naziva njegovim pravim imenom: genocid. Odgovorni će nositi ovu stigmu, i ona će služiti kao upozorenje za budućnost svima onimakoji pomisle da počine takvo gnusno djelo“.

Ne zaboravimo da se ono što se dogodilo u Srebrenici ne razlikuje od događaja u prijedoru, Vlasenici, Bratuncu, Foči, Zvorniku, Kozarcu, Višegradu...Ne zaboravimo da kada govorimo o temi agresije na Bosnu da stavri treba nazvati pravim imenom: GENOCID!


Postavljeno u 12:08, 4 komentar(a), print, #

11.07.2006.










Kamioni 2


Nemam snage zamisliti ove kamione iz naše ulice
Kad prolaze sokacima Srebrenice


Pa žmirim..

Napokon, srebreničke avlije
U svojoj tišini
Poput potoka zažubore

Zaklepeču nanule
Djeca se smiju
Čuju sevdalinke

I ona je ponovo sa njim ispod
Nekog duda ili ašlame

On šapće joj rječi
Ko stihove
A ona se se crveni i smiješi…

Čuje se ezan
On ustaje
Ljubi je
Grli
Ljubi djecu
Dodiruje im kosu
Ona njemu ljube ruku
Ljube ruku
kojom
Svima im maše

Već kasni,

hiti

hiti u Potočare…


Postavljeno u 11:01, 3 komentar(a), print, #

10.07.2006.











KAMIONI

Jednog dana u godini
Mojim gradom
Prolaze
Kamioni

Ulica izgleda
K’o slika bez tona
Kosti promiču
A ljudi ukopani

Podižu ruke
I uče fatihe

Pozdravljaju
Hrabre
Domu svome
Zemlji svojoj

Povratnike.



- Nihad M. Kreševljaković ( Iz neobjavljene knjige pjesama "Dječak u šapama zeca")


Postavljeno u 23:12, 11 komentar(a), print, #

10.07.2006.

SREBRENICA

Na nekom televizijskom snimku o upadu Srba u Srebrenicu, među zarobljenim civilima, vidio se i dječak koji u rukama drži zeca. Slike su bile jezive.
Moj profesor rahm. Ibrahim Tepić, Srebrenčanin, izgubio je u Srebrenici 17 bližih rođaka. Umro je, od srčanog udara u Sarajevu – gradu u kome se borio i u kome je od srpske granate izgubio ženu, majku divnih sinova.
Siguran sam, da je živ, kako bi se profesor složio sa mnom da pjesmu posvetim dječaku koji je u pokušaju bijega pred četnicima pokušao spasiti jednog malog zeca, ali je zajedno sa zekom uhvaćen i strpan iza žutih traka i žice.
Holandski unproforci su to posmatrali.

Glasovi bezglasnika
vrište
pred gluhim glumcima
pravde zemaljske.
(I to u posebnom trenutku.
Naime dok glume slijepca.)

Dječak u šapama zeca.

Trese se od straha,
zarobljen žicom i
žutim trakama,
okružen
divljim zvijerima,
drhtavih kažiprsta.

Slomljena tišina.

Lijevo, desno,
desno, lijevo,
lijevo, desno,
lijevo, desno...

Iz pećina đavoljih
gmiže glas.


Nihad Kreševljaković, Odjek, Jesen-Zima 2003
Iz još neobjavljene knjige pjesama “Dječak u šapama zeca”


Postavljeno u 17:28, 7 komentar(a), print, #

10.07.2006.

Imam potrebu da ne napravim skok sa prethodnih postova na onaj koji slijedi. Od potrebe da se opustim u navijačkoj galami ipak elementarna kultura normalnog Bosanca (bar bi to tako trebalo biti) traži da sada “uštopamo loptu” i malo razmislimo o zemlji u kojoj živimo.
Ponavljam da je što se mene tiče priča o Zinedinu i fuzbalu gotova… Ipak mi živimo u Bosni, a juli ovdje nije samo jedan običan ljetni mjesec... Na sutrašnji dan obilježava se godišnjica jedne od najvećih tragedija u historiji Bosne, ali i historiji Evrope i Svijeta.

Dakle, uozbiljimo se!

Sjetimo se Srebrenice i Bosne - kako znamo i umijemo!!!

Postavljeno u 17:02, 4 komentar(a), print, #

09.07.2006.

Objavljeno: http://srebrenica.blogger.ba/ dječak iz srebrenice/11. September 2005

Trucka kamion. Svaki kamenčić na putu osjetim na mnogobrojnim modricama po svome tijelu. Gledam u nebu krošnje drveća pored kojih prolazimo. Pokušavam disati duboko i udisati vazduh koji dolazi iz vana. Za trenutak mi se pomuti svijest. Vjerovatno, jer se ne sjećam kada sam posljednji put jeo. Misli usmjeravam u želudac. Tražim glad u sebi. Tražim čovjeka u meni. Nema ga. Samo strah koji raste i bol na modricama po tijelu. Ne usuđujem se gledati u dvojicu sa puškama. Za pogled oni me nagrađuju modricama. Pitam se zašto? Gledam u oči prijatelja pored mene. Još više se plašim. Nema nništa u njegovom pogledu osim molbe za život. Možda nas zato i udaraju, jer ih pogledom molimo. Možda se boje da se čovjek probudi u njima. Počinjem se tresti. Gledam niz svoje tijelo. Moje pantalone sašivene od padobranskog platna. Već su odavno izblijedjele. Noge mi podrhtavaju. Same odskaču od poda. Ne mogu ih kontrolisati. Pokušavam se smiriti jer me strah još udaraca. Ponovo gledam u zelene krošnje, koje se stapaju u plavetnilo neba. Taj djelić prirodne ravnoteže me smiruje.
Ne mogu da udišem sparan vazduh pomiješan mirisom znoja. Osjetim neugodan miris svoga znoja. Zamišljam mamu kako mi daje čistu bijelu majicu. Skoro da osjetim njenu svježinu. Čujem majčin osmijeh. Sretna je! Mora ovo završiti zbog nje.
Nisam ni osjetio da je kamion stao. Trebamo izaći. Ne mogu se potpuno dići na noge. Pužeći izlazim vani. Tek sada osjetim da su žice na rukama previše stegnute. Boli me. Udišem punim plućima svježi planinski vazduh. Kao da će mi ga neko ukrasti. Pustio sam vjetar da mi prelazi preko lica. Zamišljam da je to nježna majčina ruka. Uplašio sam se čovjeka sa kamerom. Neće me valjda ismijavati i sramotiti pred kamerom. NE, samo to ne. Bolje neka me ubiju. Daću im život, neka ga uzmu, ali nedam im dostojanstvo. Ne bojim se više smrti, sada me strah za moje dostojanstvo.
Tjeraju nas da legnemo. Jedva to uspijevam. Vezanih ruku i sa bolom u nogama gubim ravnotežu. Psuju nam. Ako me nastave vrijeđati, skočit ću. Usprotiviću im se. Oni će me ubiti i biće mi lakše.
Ubijaju. Jednog po jednog. Ne smijem da gledam jer bojim se svoga bijesa i nezadovoljstva. Mučiće me za krivi pogled. Za protivljenje ko zna šta bi bilo. Ostali smo ja i prijatelj. Neće nas ubiti!? Brzo su mi riječi jednog od njih razbile tu misao. Doći će red i na nas, ali prvo moramo mrtve skloniti. Ne usuđujem se gledati u prijatelja dok prenosimo tijela. Ne želim to da radim. Neću da im udovoljim. Zato zamišljam sebe u školi. U mislima su mi lica školskih prijatelja. Majka me na kapiji dočekuje pitanjem kako je bilo u školi. Kako je to lijepo.
Uvreda i mrski glas me vraćaju u stvarnost. Okrenuli su me licem prema drveću. Sada ću se sastati sa bratom. Dočekaće me sa osmjehom. Radujem se tome. Možda se i smijem od radosti zbog susreta sa mrtvim bratom. Čekam svoju nagradu. Čekam svoj metak. Čujem cvrkut ptice. Cvrkuće najljepšu pjesmu. Obuzima me sreća. Umrijet ću uz cvrkut ptice, dostojanstveno. Mislim na mamu i porodicu. Vrijeme kao da ne teče. Odjednom, najljepši cvrkut pretvori se u najstrašniji prasak. Udahnuo sam toliko vazduha, pa me počeo gušiti. Gledam u zelene krošnje. Sada se najljepše stapaju u plavo nebo. Idealno. Trava i vjetar na mome licu pretvoriše se u majčinu ruku........

*Azmir - šesnaestgodišnji sin srebreničke majke Nure Alispahić, koja je na tuzlanskoj kapiji izgubila i drugog sina Admira.


Postavljeno u 02:16, 11 komentar(a), print, #

06.07.2006.

U subotu, 8. jula 2006. od 12:00-22:00 na Trgu žrtava genocida u Srebrenici u Tuzli, a u saradnji sa Udruženjem građana «Žene Srebrenice» iz Tuzle, umjetnica
Aida Šehović će po treći put postaviti svoju umjetničku instalaciju pod nazivom «Što te nema?».
Ova instalacija je prvi put postavljena 11. jula 2004. ispred Baščaršijske džamije u Sarajevu , a drugi put 11. jula 2005.godine u zgradi Ujedinjenih Nacija u
New York-u. Prva postavka se sastojala iz 1327, a naredna iz 1937 fildžana koji su predstavljali identifikovane i sahranjene žrtve 2004. i 2005. godine. U ovogodišnjoj postavci će biti preko 2000 sakupljenih fildžana u koje će Aida Šehović na dan instalacije lijevati kahvu!!!

Umjetnica je javno uputila molbu građanima da na dan postavke instalacije učestvuju u doniranju korištenih fildžana kako bi bi se „namirio tačan broj identifikovanih osoba koje će biti sahranjene11. jula 2006. godine“.

Povod za ovaj događaj je obilježavanja 11. godišnjice genocida nad građanima Srebrenice.




Postavljeno u 13:00, 4 komentar(a), print, #

02.07.2006.

Ne znam da li vam je već poznat jedan izuzetno zanimljivi rad bosanske umjetnice Aide Šehović. Po meni, u pitanju je jedan od najinventivnijih radova nastalih u našoj zemlji, a na temu koja je htijeli se mi toga sjećati ili ne, sastavnim dijelom naše svakodnevnice!!!

U subotu, 8. jula 2006. od 12:00-22:00 na Trgu žrtava genocida u Srebrenici u Tuzli, a u saradnji sa Udruženjem građana «Žene Srebrenice» iz Tuzle, umjetnica
Aida Šehović će po treći put postaviti svoju umjetničku instalaciju pod nazivom «Što te nema?».
Povod za ovaj događaj je obilježavanja 11. godišnjice genocida nad građanima Srebrenice.
Inače, Aida Šehović je izuzetno zanimljiva mlada umjetnica, koja je u toku agresije na našu zemlju, zajedno sa roditeljima protjerana iz rodne Banja Luke tako da danas živi na realciji između SAD i Bosne. Tradicionalni koncept ispijanja zajedničkih kahva kao simbola bliskosti među ljudima u Bosni je motiv preko kojeg nas Aida podsjeća na činjenicu da sa stotinama hiljada Bosanaca tu kahvu nećemo više piti. Na jedan bolno prepoznatljiv načinu Aida rječima «Što te nema?» postavlja pitanje svima, konkretno podsjećaći na strašni genocid, te odaje počast identifikovanim osobama koje su nastradale u julu 1995. u Srebrenici.

Ova instalacija je prvi put postavljena 11. jula 2004. ispred Baščaršijske džamije u Sarajevu , a drugi put 11. jula 2005.godine u zgradi Ujedinjenih Nacija u
New York-u. Prva postavka se sastojala iz 1327, a naredna iz 1937 fildžana koji su predstavljali identifikovane i sahranjene žrtve 2004. i 2005. godine. U ovogodišnjoj postavci će biti preko 2000 sakupljenih fildžana u koje će Aida Šehović na dan instalacije lijevati kahvu!!!

Umjetnica je javno uputila molbu građanima da na dan postavke instalacije učestvuju u doniranju korištenih fildžana kako bi bi se „namirio tačan broj identifikovanih osoba koje će biti sahranjene11. jula 2006. godine“.

Za više informacija možete kontaktirati i samu auturicu izložbe Aidu Šehović na e mail aida.sehovic@gmail.com
ili Sabinu Muratagić na telefone: 387 61 22 11 58 i 387 33 20 64 95


Postavljeno u 17:55, 13 komentar(a), print, #